Ovaj samostan nalazi se na vrhu poluotoka slikovito smješten u gradskim utvrdama. Modruška kneginja Mande Budrišić od roda Žirova osnovala ga je 1494. godine za redovnice franjevke zavjetom nakon bijega iz Like pred turskom opasnošću.

Samostanska crkva najstarija je građevina u sklopu, podignuta u XIV. st., od koje se sačuvalo pravokutno svetište s križno rebrastim svodom. U njemu se nalazi drveni oltar s velikom sjedećom figurom sv. Antuna pustinjaka, rad mletačkih drvorezbarskih radionica iz druge polovice XV. stoljeća. Slike na dasci lijevo i desno s prikazima sv. Teodora i sv. Kristofora bliske su radionici Vivarini iz Murana. Na sjevernom i južnom zidu naosa nalaze se lijepi maniristički drveni oltari sa slikama, od kojih je južna vrijedan rad ranog XVII. st. s prikazom sv. Joakima i Ane. U crkvi je pokopan Marin, pripadnik stare rapske plemićke obitelji Bizza, barski nadbiskup, osebujna kasnohumanistička ličnost, a sačuvana mu je i nadgrobna ploča. U ovom se samostanu čuvaju vrijedne umjetnine gotičkog drvorezbarstva i slika grada iz XVII. st., a tu je pronađen i latinički prozni rukopis na hrvatskom «Žića svetih otaca« iz druge polovine XIV. st., koji se drži najstarijim te vrste u Hrvatskoj.

Uokolo samostana, sada u gradskom parku sa spomeničkom skulpturom sv. Marina, nalaze se jedva primjetni ostaci nekoliko manjih srednjovjekovnih kapela, a sačuvana je, iako desakralizirana i oblikovno narušena, romanička crkva (Crkva sv. Katarine). Neki su istraživači u ostacima građevina pod samostanom pretpostavljali radionice velikog ljevača brončanog oruđa, Ivana Krstitelja Rabljanina, prije njegovog odlaska u Dubrovnik, gdje se tijekom prve polovice XVI. st. proslavio svojim djelovanjem - izradom niza znamenitih zvona i topova.